Egzonimi (prilagođenice, ponašenice, udomaćena ili prihvaćena imena) prilagođena su zemljopisna imena stranih zemljopisnih objekata koja se razlikuju od izvornih imena (endonima). Zemljopisnim se imenima ili toponimima na međunarodnoj razini bavi Skupina stručnjaka za zemljopisna imena pri Ujedinjenim narodima (engleski United Nations Group of Experts on Geographical Names – UNGEGN), osobito njezina Radna skupina za egzonime (engleski Working Group on Exonyms – WGE). Prema njihovoj definiciji u širem smislu, egonimi su zemljopisna imena koja se upotrebljavaju u nekom jeziku za strane zemljopisne objekte, odnosno zemljopisne objekte smještene izvan područja toga jezika, a razlikuju se od službenih ili prihvaćenih zemljopisnih imena koja se rabe na području na kojem se objekt nalazi (npr. francuski Londres za London, talijanski Parigi za Paris, slovenski Dunaj za Wien). Na tom je tragu i definicija Međunarodnoga vijeća za onomastičke znanosti (engleski The International Council of Onomastic Sciences – ICOS), koje se bavi svim imenima, tako i zemljopisnima.

Hrvatski je egzonim stoga udomaćeno, hrvatsko (pohrvaćeno) zemljopisno ime za objekt smješten izvan hrvatskoga jezičnog područja (npr. Beč, Budimpešta, Varšava, Solun). Shvaćeni tako, egzonimi su sva imena koja su u nekoj mjeri prilagođena hrvatskomu jeziku bez obzira na način udomaćivanja (transkripcija, transliteracija, potpuni ili djelomični prijevod izvornoga imena, preko jezika posrednika, pa se može znatno razlikovati od izvornoga, ili je potpuno hrvatsko ime).

U hrvatskim se jezikoslovnim priručnicima egzonimi definiraju u užem smislu, kao sadašnja i povijesna hrvatska imena svih kontinenata i gotovo svih država (rijetka su preuzeta u izvornom liku), većine ovisnih teritorija, svih mora i oceana, mnogih pokrajina, saveznih država i drugih teritorijalnih jedinica, nekih gradova, otoka, planina, rijeka, jezera i dr. To su uglavnom imena onih zemljopisnih objekata koji imaju povijesni identitet ili su zbog višestoljetnih povijesnih veza s hrvatskim jezikom i kulturom njihova imena poprimila pohrvaćeni lik (npr. Bavarska, Budimpešta, Dunav, Galicija, Jeruzalem, Normandija, Prag, Rim, Vlaška nizina). Mnoga danas često upotrebljavana udomaćena imena nemaju izraženije povijesne veze s Hrvatskom, ali smo ih postupno oblikovali i prihvatili (npr. Aljaska, Čeboksari, Sjeverna Karolina, Teksas). Neki su hrvatski egzonimi zastarjeli pa imaju povijesnu, a ne uporabnu vrijednost (npr. Beljak, Bruselj, Jakin, Mletci, Požun).

Osim što su iznimno vrijedan dio ukupnoga jezičnog blaga neke jezične zajednice, egzonimi su i odrednica njezina identiteta, a time i kulturne baštine, pa je o njima potrebno voditi brigu kao i o ostalom materijalnom i nematerijalnom bogatstvu. Nadalje, oni upućuju na dugotrajne kulturne, političke i ekonomske veze zajednice jezika primatelja s drugim zajednicama (jezika davatelja). Stari hrvatski egzonimi upućuju i na dugu tradiciju prilagodbe zemljopisnih imena u nas i na nestajanje mnogih povijesnih, danas posve zastarjelih prilagođenih likova na račun izvornih imena. Sve navedeno potvrđuje potrebu za očuvanjem (povijesnih) egzonima od zaborava, što se najprije ostvaruje pretraživanjem i popisivanjem potvrda iz starih i novih izvora, a potom i njihovim usustavljivanjem. U svakodnevnoj praksi egzonimi olakšavaju pamćenje i uporabu zemljopisnih imena.

Kako bi se mogli pravilno pisati i upotrebljavati, uputno je slijediti međunarodne dogovore i preporuke o egzonimima. Primjerice, jedna je takva preporuka UNGEGN-a smanjivanje broja egzonima u svakodnevnoj govornoj i u pisanoj uporabi u stručnim i znanstvenim izdanjima. Druga je poticanje izradbe iscrpnoga inventara (popisa) svih egzonima. Treća je poticanje osnivanja nacionalnih povjerenstava o zemljopisnim imenima koja bi se bavila standardizacijom svih imena, tako i egzonima. Četvrta je osnivanje Radne skupine za egzonime koja bi se bavila globalno prepoznatim temama i pitanjima vezanima uz egzonime. Članovi te skupine (osnovane 2002.) bave se sljedećim temama:

1. definiranje egzonima (i endonima), koje daje odgovor na pitanje je li neko zemljopisno ime egzonim ili endonim
2. kriteriji uporabe egzonima, koji određuju kada upotrijebiti prilagođeno ime, a kada izvorno. Ti bi kriteriji na temelju učestalosti uporabe egzonima u određenom razdoblju trebali odgovoriti i na pitanje koji je egzonim posve zastario pa ga ne treba rabiti, osim možda u povijesnom kontekstu (povijesni egzonim), koji polako nestaje iz opće uporabe, a koji je još uvijek u uporabi (suvremeni egzonim).
3. višeimenost (postojanje više imena za isti zemljopisni objekt), koja je vrlo raširena u zemljama koje nemaju standardizirane egzonime. Zbog nje se često postavlja pitanje koji prilagođeni lik upotrijebiti ako ih ima više.

Zbog neprovedenoga postupka standardizacije zemljopisnih imena u nas, u hrvatskim je izvorima, uz nedosljednu uporabu egzonima, osobito izražen problem višestrukih imenskih likova, njihova neujednačenost i nedosljednost u pisanju i općoj uporabi (u izvorima se npr. mogu pronaći Američki Djevičanski otoci, Američko otočje Virgin, Američki Virgin, Američki Virgines otoci, Američki Virginski otoci; Baharija, Baharia, Bahariya, Bahariyah, Baharije, Baharieh, Bahrieh; Balhaško jezero, Balkaško jezero, Balqaško jezero, jezero Balhaš; Iljmensko jezero, Ilmensko jezero, jezero Iljmen; Luizijadi, Luisiadi, Louisiadski arhipelag, Luisiadsko otočje; Moluci, Moluki, Molučki otoci, Začinski otoci, Mirodijski otoci). Nedostatak je to mnogih izdanja, pa i onih najmjerodavnijih, kao što su enciklopedije, atlasi i leksikoni. Premda jezikoslovni priručnici propisuju opća pravila pisanja egzonima i navode općenite upute za njihovu uporabu, ta pravila potkrjepljuju malobrojnim primjerima i nerijetko dvostrukim rješenjima pisanja spornih egzonima pa problemi često ostaju neriješeni. Neujednačenost se potom prenosi u školske udžbenike, atlase, stručne i znanstvene tekstove i medije. Na te probleme osobito upozoravaju kartografi jer prilikom izradbe zemljovida u načelu moraju odabrati jedan lik.

Najviši je stupanj usustavljenja u hrvatskom jeziku postignut za imena država i ovisnih područja jer su za potrebe državnih međunarodnih odnosa i platnoga prometa izrađeni popisi hrvatskih službenih skraćenih i punih imena država te ovisnih područja. Tako je 1994. Narodna banka Hrvatske (poslije HNB) objavila uputu o uporabi slovnih kratica za zemlje u platnom prometu s inozemstvom (prema normi ISO 3166-1), a 1996. i 2012. Ministarstvo vanjskih poslova (poslije MVEP) objavilo je popis službenih hrvatskih imena država. Oba su se popisa poslije mijenjala i nadopunjavala. Premda je njihova važnost u diplomatskim protokolima neupitna, u tim je popisima ipak riječ o službenim hrvatskim imenima, tj. imenima u svrhu uporabe u međunarodnim odnosima i međunarodnopravnim aktima, a ne o udomaćenim imenima koja se rabe izvan navedene službene svrhe. To znači da ne propisuju likove u općoj uporabi, odnosno za nju nisu obvezujući. Prilagođena imena ostalih zemljopisnih objekata nemaju ni službene ni standardizirane likove.

Normiranju prilagođenica u hrvatskom jeziku već od svojih prvih izdanja 1950-ih znatno pridonose publikacije Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, osobito opća izdanja poput Atlasa svijeta, Hrvatske enciklopedije i Hrvatskoga općega leksikona, u kojima se potiče dosljedno i sustavno pisanje egzonima te njihova uporaba umjesto endonima kad god ona nije dvojbena, te dva specijalizirana priručnika Hrvatski egzonimi I. i II., u kojima se preporučuju jedinstvene prilagođenice.