Premda se ne sugerira uporaba pojedinoga imenskog lika, prilagođenoga ili izvornoga, ako je primijećeno da je promijenjena uporaba pojedinoga lika u posljednjih 130 godina, to se naznačilo u napomenama. Važno je skrenuti pozornost na te promjene jer su one dovele do mnogih rasprava o kriterijima uporabe egzonima (i endonima) među stručnjacima. Štoviše, uz definiranje egzonima (i endonima) i kontinuirano poticanje nacionalne standardizacije egzonima, upravo je preporučivanje kriterija uporabe, tj. određivanje u kojim kontekstima i situacijama valja rabiti egzonime a u kojima endonime, nekoliko godina bila glavna tema međunarodnih rasprava o egzonimima.

Pregledom izvora uočeno je da se umjesto mnogih hrvatskih likova u novije vrijeme sve češće rabe izvorna imena, a što je sukladno preporukama UNGEGN-a o postupnom smanjenju uporabe udomaćenih imena na račun izvornih. Tako je, primjerice, stariji lik Gron, za slovačku rijeku, potisnut izvornim likom Hron, stariji lik Iravadi, za mjanmarsku rijeku, na zemljovide se danas upisuje kao Irrawaddy, što je njezin engleski lik, stariji lik Jangce danas se često zapisuje kao Yangtze, a austrijsko Bijelo jezero u novijim se izvorima češće bilježi kao Weissensee. Trend zamjene prilagođenih imena izvornima osobito je zamijećen u imenima naselja (npr. zastarjeli hrvatski likovi Bruselj, Đevđelija, Jakin, Lođ, Pitešće, Požun, Ruščuk, Tulča danas se najčešće nadomještaju izvornim imenima Bruxelles, Gevgelija, Ancona, Łódź, Piteşti, Bratislava, Ruse, Tulcea). Dobar su primjer također ukrajinska imena naselja pohrvaćena preko ruskoga jezika (npr. Harkov, Kijev, Lavov). Ona se također sve češće zamjenjuju izvornim imenima ili suvremenim prilagođenicama (npr. Dnipro ili Dnjipro, Harkiv, Kyїv ili Kijiv, Lʼviv ili Ljviv). Ipak, mnoga udomaćena imena, npr. Bavarska, Beč, Budimpešta, Napulj, Rim, Solun, Venecija, odavno su prilagođena i prihvaćena u hrvatskom jeziku pa se o njihovoj uporabi u govoru i pisanju ne dvoji, niti se drži da bi ih trebalo zamijeniti izvornim imenima.

Nadalje, u praksi je uobičajena uporaba prilagođenoga zemljopisnog imena ovisno o tom o kojem je (pod)tipu zemljopisnog objekta riječ. Ustalilo se da se za sve kontinente, veće prirodne i kulturne cjeline, oceane, države i povijesne države uvijek rabe egzonimi ako postoje. Kad su imena država u jeziku primatelja doslovno preuzeta (npr. Angola, Argentina, Barbados, Crna Gora, Samoa, Slovenija, Srbija, Tuvalu u hrvatskom jeziku), rabe se izvorna imena. Za sve ostale zemljopisne objekte nema pravila, što znači da se egzonimi katkad rabe u većoj, a katkad u manjoj mjeri. Ipak, uobičajeno se rabe:

1. za većinu mora i ovisnih područja
2. za mnoge prirodne regije i povijesne pokrajine, savezne države, upravne jedinice, otoke i otočja
3. za neke važnije, osobito veće i prekogranične, kopnene reljefne oblike (planine, planinski lanci, zavale, visoravni i sl.), obalne i podmorske reljefne oblike te kopnene vode (osobito rijeke i jezera) i ostale zemljopisne objekte većega povijesnoga ili suvremenoga značenja (npr. brane, zidine, arheološka nalazišta i sl.)
4. za samo neka naselja, i to uglavnom za ona koja su zajednici jezika primatelja povijesno važna (npr. glavni i važniji gradovi te veće luke). Sukladno suvremenomu trendu uporabe izvornih imena na račun prilagođenih, naselja koja su zajednici jezika primatelja postala važna u novijoj povijesti, kao što su Bruxelles, Dublin ili Stuttgart u hrvatskoj jezičnoj zajednici, rijetko dobivaju svoju prilagođenicu.

***

Mogu se, dakle, upotrijebiti oba lika, udomaćeni i izvorni. Ipak, postoji međunarodni dogovor o tom kad je preporučljivo rabiti udomaćeno, a kad izvorno ime. Prema zaključcima Radne skupine za egzonime iz 2017., udomaćena imena obično se upotrebljavaju:

1. u jeziku primatelju (npr. kad se hrvatski govornici nalaze unutar hrvatskoga govornog područja ili kad se u Hrvatskoj objavljuje tekst, atlas, kartografski ili grafički prilog i sl. na hrvatskom jeziku za hrvatske govornike)
2. ako se izvorno ime sastoji od specifičnoga imena i značenjski razumljive opće imenice ili pridjeva, poput more, jezero, rijeka, zaljev, odnosno novo, staro, veliko, malo, bijelo, crno, gornje, donje, sjeverno, južno i sl. (npr. Anadirski zaljev za Anadyrskij zaliv, Bijelo jezero za Beloe ozero, Bodensko jezero za Bodensee, Crna Volta za Volta Noire, tj. Black Volta, Istočni Falkland za East Falkland, Južni otok za Južnyj ostrov, Nova Gvineja za New Guinea)
3. ako imenovani zemljopisni objekt ima bliske i tradicionalne veze sa zajednicom jezika primatelja (npr. Bavarska, Beč, Budimpešta, Trst, Venecija)
4. ako je imenovani zemljopisni objekt povijesno ili danas važan (za zajednicu jezika primatelja) (npr. Alep, Bejrut, Fukušima, Himalaja, Kalifornija, Novi Južni Wales)
5. ako se imenovani zemljopisni objekt prostire na više govornih područja (npr. Alpe, Drava, Dunav, Karpati, Rajna).

U svim ostalim slučajevima – i obvezno u međunarodnoj komunikaciji (npr. u diplomaciji, zračnom i poštanskom prometu i sl.) – valja rabiti izvorna imena, i to standardizirana i/ili službena ako postoje (npr. Côte dʼIvoire, El Salvador, Harkiv, Kyїv, Timor-Leste) ili egzonime jezika na kojem se sporazumijeva (npr. Londra za London, Parigi za Pariz ako se sporazumijeva na talijanskom jeziku). U hrvatskoj službenoj komunikaciji (ali ne i u općoj uporabi) trebalo bi upotrebljavati službene egzonime država (npr. Bjelarus, Češka Republika, Kabo Verde, Ruska Federacija).

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika na 26. je sjednici (2010) donijelo slične zaključke:

1. da se za imena država uvijek rabe hrvatski likovi
2. da za imena saveznih država, naselja, oronima i hidronima nikad nije pogrješno rabiti izvorne likove, ali da je u slučajevima kad su povijesne i kulturne veze s imenovanim područjima ili mjestima bile bliske prirodnije rabiti ustaljene egzonime nego endonime (u takvim slučajevima, kad se u tekstu prvi put spominju, uz egzonime treba upisati i endonime)
3. da u slučajevima ravnopravnih imena u višejezičnim sredinama valja navoditi sve likove
4. da nije poželjno uvoditi nove egzonime.